Citat.rs » Vaši radovi » Branka Orlić




Branka Orlić - "Predvorje između "anđela" i "vraga""


Ulazeći u to taborište, mračnu sobu bez sjećanja
iscrtavam linije paralelnih svjetova i osjećaja
krv koja teče kroz pore i urezuje blijedu izmaglicu
kišnu prljavštinu i iz crnih očiju svaku sliku.

Na prvom nivou, vidim blato, kovrčavu kosu ispijenu bijedom
obraze natopljene prokletstvom bez uslišane želje za hranom
ona drhti, a nitko ne mari za njene drhtaje
bezglasno preklinje klanjajući se svom dnu hijerahije.

Penjem se stepenicu više, uzdah mi je još nespokojniji
bezdušna slika zahtijeva da mi sjaj u očima krvari
mlado stvorenje, zbog grijeha svog roditelja
strahuje i preljub mu život isisava.

Fatalna žena, snenom opasnošću, krade usne nekog stranca
ne mareći hoće li roditi patnju malog čovjeka
ljudsko tijelo odjednom ima cijenu
i raj se prepušta paklenom prahu i pepelu.

Treća stepenica već počinje da muku razara
još dječak, nazovimo ga, s crnim velom preko lica
demonski provaljuje u prostoriju zbog komada srebrnine
ispaljujući pokoji metak u nevino prizivajući zvuk tišine.

A šta da onda kažem o četvrtoj stepenici
ulaz u njenu sobu ljudski bi zabranjen trebao biti
štipaju me i režu užasnuti, još uvijek svježi krici
glava mi pulsira izmišljenom smrću grubosti.

Milost? Što je to u ovom svijetu? Je li ovo uopće svijet?
Prljavi ljudski stvor bez prava stvara ugovor uklet
zariva se u nejaku djevojku lomeći joj tijelo ispijeno nevinošću
proklinje njene suze, gazeći joj ruku, čast i posljednju snagu.

Drhtim. Osjećam dosad nepoznatu hladnoću.
Ovo za mene čak postaje pravi izazov i odajem se porivu
da mi oči zapali još jedna scena koja gori u prokletstvu
čak meni, koji stvorih ove labirinte čovječanstva u kozmosu.

Bez trunke srama, on stoji čvrsto i umjetno spokojno
okida prečicu čovjeku do onog, vječnog svijeta presudno
oružje ispaljuje bol i namjeru udahnuvši čovjekov život
u prazninu koja glumi zaštitnika, uzima tijelo, a dušu pretvara u nepostojeći otrov.

Posljednji peron, ikona pakla, sa svim đavoljim imenima na pozornici
sukobljava me s njegovim očima, dok mu lice osmijeh nahranjen čovječjom patnjom bogati
demon, zvan bez prestanka, oblači grešnog lika u motiv vrelog anđela
izlazi ponosno, ložeći još jednu vatru pakla.

A ja..ja sjedim ovdje, sam. Trenutno zaista nikoga ne trebam
slamam se gledajući u što se pretvori mog talenta dar
ti stvorovi koji hodaju ulicama, živeći s ciljem
zapravo žive besciljno jer umiru živeći taj živi grijeh.

I eto, to je taj moj kozmos, tko ga stvori
ja ga ne poznajem, ima obličje zla i truleži
imam ugovoren razgovor s nekom novom zvijezdom
možda ona ovog Lucifera opet u svetog anđela pretvori ovom strasnom željom.


Dodato : 30.Mar.2014

Vaši radovi kategorije

  • Poslednje dodato
  • Sad se čitaju
  • Najčitaniji radovi
  • Slučajan izbor

Oglasni prostor